"Svaki se čovjekov posao višestruko nagrađuje; dobro djelo nagrađuje se desetorostruko, do sedam stotina puta, a Allah Uzvišeni rekao je: 'Osim posta, on je Moj i Ja za njega nagrađujem, on ostavlja svoje strasti i hranu radi Mene.' Postač ima dvije radosti: radost kod iftara i radost kod susreta sa Svojim Gospodarom. Zadah njegovih usta bolji je kod Allaha od mirisa miska." (Buhari i Muslim)
Pojašnjavajući ovaj prethodno spomenuti hadis imam Ibn Redžeb el-Hanbeli se posebno osvrće na raznolikost predaja ovog hadisa i kaže:
- “Prema jednom rivajetu 'Svako čovjekovo djelo pripada njemu. Dobro djelo se nagrađuje od deset do sedam stotina puta više' izuzimanje posta je iz onih djela koja se mnogostruko nagrađuju. Tako će sva djela biti podvostručena od deset do sedam stotina puta više, osim posta; njegovo podvostručenje se ne može ograničiti ovim brojkama već će ga Allah podvostručiti tako mnogo da je brojkama neograničeno. Jer post je od sabura, a Allah je rekao: 'Samo oni koji su strpljivi biće bez računa nagrađeni.' (Al-Zumer 10) Zato se i navodi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve selleme da je mjesec ramazana nazvao mjesecom sabura...
- Prema drugom rivajetu: 'Svako čovjekovo djelo pripada njemu, osim posta; on pripada Meni...' izuzimanje posta iz ostalih djela vraća se na to da sva djela pripadaju robovima dok je Allah između svih ostalih djela Njegovih robova, post odlikovao Sebi i pripisao ga Sebi.
- A prema trećem rivajetu – kod imama Ahmeda: 'Svako djelo sina Ademovog mu je keffaret (otkup za grijehe) osim posta, on je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem.'- izuzimanje se odnosi na otkup za grijehe i to djelima.”
Nešto najljepše što je rečeno u ovom značenju su riječi Sufjana el-Sevrija, rahimehullah: “Ovo je jedan od najuzvišenijih i najplemenitijih hadisa. Kada bude Sudnji dan Allah će Svoga roba podvrgnuti ispitu i on će se za njegove grijehe (zulume) otkupiti iz svih njegovih djela tako da mu neće ostati ništa do post. Uzvišeni Allah će mu preuzeti ostatak grijeha i zbog posta ga uvesti u Džennet.” Ovu predaju bilježi imam el-Bejheki u “Šuabul-iman”, a i drugi. Prema ovome, značenje je da je post samo Allahov (i radi Njega) i nema načina nikome pri uzimanju nagrade od posta. Već, njegova je nagrada pothranjena za njegova vlasnika kod Allaha Uzvišenog.
E tu se može reći:
Sva djela, njima Allah briše grijehe onih čiji su tako da od njih ne ostane nikakva nagrada. Prenešeno je da će se na Sudnjem danu vagati između hrđavih i dobrih djela i da će se poravnavati jedna iz drugih. Pa ako od dobrih djela prevagne samo jedno, njihov vlasnik će uči u Džennet. To je mišljenje zastupao Seid ibn Džubejr i drugi. O tome postoji i hadis kog bilježi Hakim od Ibn Abbasa. Te postoji pretpostavka da se o postu kaže: njegova nagrada nikada ne može pasti, bilo obračunom bilo nečim drugim već će njegova nagrada biti sačuvana za onog čiji je, sve dok ne uđe u Džennet i tamo primi svoju nagradu. (“Letaiful-mearif” str. 217-220 od Ibn Redžeba)
